Moramo razgovarati o Zapadnom Balkanu

Kremlj je podržao pokušaj državnog udara u Crnoj Gori 2016. godine i nastavlja sprečavati puno međunarodno priznanje Kosova u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija. Rusija je, također, podržavala paravojne formacije i otvorenim prijetnjama odgovarala na svaku inicijativu da se Bosna i Hercegovina pridruži NATO-u, nastojala je potkopati visokog predstavnika odgovornog za nadgledanje napretka Dejtonskog sporazuma, a podržava secesioniste i nacionaliste širom regiona.

 

 

Sukob u regionu je neizbježan i vrijeme je za akciju kako bi se zaštitili godine napretka. Alarmantni odjeci iz 1990-ih danas se šire zapadnim Balkanom. I dok su razgovori o proširenju Evropske unije na region u zastoju, postoji uznemirujući zajednički faktor u krizama sa kojima se suočavaju Bosna i Hercegovina, Kosovo i Crna Gora: Vlada Srbije aktivno podržava napore da ih destabilizira, podržava interne zastupnike i prijeti njihovom suverenitetu i teritorijalnom integritetu.

 

Zajedno sa ruskim miješanjem, podjelom EU i slabošću NATO-a, ovo se pokazuje kao smrtonosna mješavina. Napredak koji je ostvaren u regionu tokom 2000-ih — ka mirnim, prosperitetnim, multietničkim državama — se poništava, a prostor je širom otvoren za izazivače nevolja. Došlo je vrijeme da NATO i EU rade zajedno i preduzmu mjere kako bi zaustavili pad i zaštitili napredak koji je postignut.

U septembru ove godine, na granici sa Kosovom, Srbija je postavila oklopna vozila i ratne avione. U Bosni i Hercegovini secesionistički političari bosanskih Srba, koji su politički i finansijski ovisni od Srbije, jednostrano i protivustavno se povlače iz državnih institucija uspostavljenih kao rezultat Dejtonskog mirovnog sporazuma, dok

izvode specijalne policijske vježbe u otvorenom pokazivanju snage. U Crnoj Gori, Beograd raspiruje vjerske podjele, doprinoseći sve toksičnijoj političkoj klimi koja je ponovo pokrenula pitanja vanjskopolitičke orijentacije, etničke pripadnosti i vjere.

 

Sve ove destabilizujuće akcije su podržane konceptom „srpskog sveta“ – idejom koja je alarmantno slična „Velikoj Srbiji“ bivšeg predsjednika Slobodana Miloševića – koju sada otvoreno zastupa ministar unutrašnjih poslova zemlje Aleksandar Vulin. Ovdje se mogu vidjeti jasni tragovi 1990-ih, tokom kojih je Miloševićev režim osmislio niz ratova koji su kulminirali etničkim čišćenjem i genocidom.

 

Ovoga puta, međutim, situaciju pogoršavaju dodatni faktori. Najvažnije među njima je aktivno miješanje Rusije. Kremlj je podržao pokušaj državnog udara u Crnoj Gori 2016. godine i nastavlja sprečavati puno međunarodno priznanje Kosova u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija. Rusija je, također, podržavala paravojne formacije i otvorenim prijetnjama odgovarala na svaku inicijativu da se Bosna i Hercegovina pridruži NATO-u, nastojala je potkopati visokog predstavnika odgovornog za nadgledanje napretka Dejtonskog sporazuma, a podržava secesioniste i nacionaliste širom regiona.

 

Zatim postoji problem razjedinjene EU. Dok je Bugarska jedina stavila veto na pregovore o članstvu Sjeverne Makedonije i Albanije u EU, mađarski premijer Viktor Orbán ponudio je platformu za opasnu islamofobičnu i antibosansku retoriku i historijski revizionizam koji iskrivljuje utvrđene činjenice o ratovima iz 1990-ih u bivšoj Jugoslaviji. Sa ovakvim idejama u javnom prostoru, EU nije u stanju odgovoriti na izazov očuvanja mira i stabilnosti na Balkanu.

 

Dovršavanje het trika — i ohrabreno haotičnim povlačenjem iz Avganistana — je percepcija da je NATO impotentan i da je sada pravi trenutak da se ospori njegov položaj u regionu.

 

Uzimajući u obzir sve navedeno, ključno je da zajednički preduzmemo akciju. Prvo, regionu se mora pristupiti kao koherentnoj celini: zapadna politika mora uzeti u obzir da su krize i tenzije u Bosni i Hercegovini, Kosovu i Crnoj Gori sve povezane i da je oslanjanje na Srbiju kao stub stabilnosti na Zapadnom Balkanu, nažalost, pogrešna politika.

Srbija više nije saveznik od pomoći u rešavanju političkih problema na Balkanu, nego je to njihov glavni uzrok. Stoga se naš pristup mora pomjeriti ka obuzdavanju, pozivanju predsednika Aleksandra Vučića i Vlade Srbije na odgovornost za izazivanje nestabilnosti.

 

Drugo, NATO mora osigurati da njegovo prisustvo u regionu bude dovoljno značajno da djeluje kao sredstvo odvraćanja od nasilja. To znači povećanje broja vojnika. Stabilizacijske snage EUFOR-a u Bosni i Hercegovini imaju samo oko 700 pripadnika, skroman kontingent za koji je malo vjerovatno da će obuzdati bilo kakvu značajniju nestabilnost. Kosovo, također, treba biti primljeno u NATO-ov program Partnerstvo za mir zajedno sa Bosnom i Hercegovinom i da bude dobrodošlo u NATO što je pre moguće.

 

Treće, EU treba da se probudi pred prijetnjom na svojim granicama. Pristojne riječi nas nikuda neće odvesti. Snažan odgovor potkrijepljen prijetnjom sankcijama je jedina poruka koja će proći. Prijetnje nasiljem, etnički nacionalizam i poricanje genocida trebale bi biti dočekane jasnom i brzom osudom, a ne uobičajenom neugodnom šutnjom EU. Niti bi izjave trebale i dalje biti zaštićene jezikom “obje strane”.

 

Neki evropski političari mogu biti zabrinuti da će takav snažan odgovor poslužiti samo otuđenju Zapadnog Balkana, ali ovaj strah je neosnovan. Rusija neće zamijeniti EU. Mladi iz regiona ne odlaze u Moskvu već u EU. Kada su evropski lideri 2003. godine izjavili da je „budućnost Balkana unutar Evropske unije“, bili su u pravu. Pitanje je kroz koliko će još sukoba region morati proći pre nego što tamo stigne.

 

Ako evropski lideri poput mađarskog Orbana ili slovenačkog Janeza Janše blokiraju zaokret prema principijelnoj politici, onda bi progresivne vlade trebale koordinirati, zajedno sa SAD-om i Ujedinjenim Kraljevstvom, i kratkoročno nastaviti naprijed. Dugoročno, evropske zemlje će morati izgraditi strategiju i politiku oko koje se svih 27 članica mogu složiti - nešto na čemu bi SAD trebale raditi. Ako članstvo u EU za zemlje Zapadnog Balkana nije u planu, onda bi trebalo razmotriti privremene korake, kao što su članstvo u jedinstvenom tržištu i carinskoj uniji i povećano finansiranje.

 

Ne sumnjajte, sukob u regionu više nije nezamisliv – ako ne reagujemo, to je jednostavno pitanje vremena. Rusija to zna i namjerno testira odlučnost i sposobnosti NATO-a. Ako NATO i EU nisu u stanju da se zauzmu za stabilnost na Balkanu – ne toliko u svom dvorištu koliko u dvorištu u samom srcu svoje kuće – onda su male šanse da to učine bilo gdje drugdje. A u nedostatku kredibilnog evroatlantskog angažmana, neće patiti samo Balkan.

 

Arminka Helić je članica britanskog Doma lordova i bila je specijalni savjetnik ministra vanjskih poslova Velike Britanije Williama Haguea od 2010. do 2014. Anthony Mangnall je konzervativni poslanik za Totnes i Južni Devon.